četvrtak, 6. srpnja 2017.

Recenzija: Mia Sheridan: Archerov glas

 
 
 Sigurna sam da su oni koji su već pročitali ovaj roman doživjeli pravo iznenađenje kad su napokon zavirili među njegove stranice. Gledajte samo ovog momka; kapljice vode cijede se niz bregovite udove, on suptilno promatra ispod obrva, kosica se lagano kovrča...Je l' gol tamo dolje? Je l' to mene gleda?
Što mu se mota po glavi, da mi je samo znati... Bit će da je ova knjiga vrućaaaaa 😉
A onda je nastavite čitati, a kad tamo...
Još je sto puta bolja nego što ste očekivali!
Iz Mozaik knjige stiže prvi roman iz serijala Znak ljubavi (nastavak se sprema za jesen), Archerov glas.
 

Bree seli u mali gradić u kojemu se nada pronaći mir. Svi koje tamo susreće krasni su ljudi koji toplo dočekuju novu stanovnicu njihovog mjesta. Svi osim momka koji ne kriva svoju ravnodušnost prema njoj i svima koji mu se nađu na putu.
Svakakve se priče pričaju o Archeru. Malo milosrdniji glasovi kažu da je čudan, oni zlobniji tvrde da mu nisu sve na broju.
No Bree je previše znatiželjna da bi prihvatila tuđe priče. Ima nešto u Archeru što ju navodi da mu pristupi i ne povuče se pred njegovim odbijanjem.
I tako Bree stupa u život šutljivog Archera čije tajne su premračne da bi smjele biti otkrivene, a previše važne da bi nastavile kontrolirati život mladog čovjeka.
Zajedno će se osloboditi okova koji su im nametnuti silom i pokušati stvoriti život slobodni od tuđih očekivanja.

 
 Jeste li osoba koja voli pričati? Je li danas jedan od onih dana kada ste se zatekli kako pričate o stvarima koje u krajnjoj liniji uopće nisu bile vrijedne pažnje koju ste im predavali? Usputni komentari koji su prerasli u naporno razglabanje, rječkanje koje se pretvorilo u svađu jer ste jednostavno morali izreći što vam je ležalo na duši...Svi mi to radimo i bilo bi nepošteno praviti se da smo iznad toga.
Ali ponekad zaboravljamo da je naš glas puno više od automatskog sredstva sporazumijevanja. Naš glas nije samo zvuk koji nam izlazi iz usta.
Naš glas smo mi.
Ne samo ono što kažemo, već kako to kažemo. Kome govorimo, o čemu pričamo. Naš glas je naš način odijevanja i hrana koju jedemo. On je slika koju svijetu projektiramo o sebi.

Ancherov glas, glas je mladića koji je cijeli život bio ušutkivan, skrivan i potlačivan. Njegov glas metafora je ne samo za sposobnost govora, već za cijeli njegov život. Za razliku od nas koji ponekad previše pričamo, a zapravo minimalno kažemo, za njega je o svemu govorila upravo njegova tišina.
Ovaj topao, osjećajima nabijeni roman donosi snažnu poruku o pronalasku vlastitog glasa - o pronalasku sebe - onoga što u životu želimo postati, onoga što jesmo.

Što naš glas govori on nama? Jesmo li ga danas iskoristili za nešto dobro? Jesmo li svoje sposobnosti i vještine iskoristili kako bismo stvorili najbolju verziju sebe, jesmo li ih koristili u svrhu samoostvarenja? Jesmo li se potrudili da dođemo na 'dobar glas'? Ili smo potisnuli naše želje, potrebe i strasti? Iz straha ili lijenosti. Jesmo li se ušutkali prije nego što smo uopće stigli ispustiti kakav zvuk, samo naznaku pravog glasa?
Izraziti se možemo na milijun načina. Kao i Archerov, i naš cilj jednom mora postati otvoriti srce i ispustiti glas, izraziti se kako znamo i umijemo. Pokazati tko smo i koliko talenta i potencijala u nama cijelo vrijeme spava. U tišini.

  Jako volim kad knjige imaju dublje značenje koje se skriva ispod očigledne priče, a mislim da je ova upravo takva. Ovaj roman nekako me posebno dirnuo jer sam se na neki način uspjela poistovjetiti s Archerom i njegovom mukom da se pronađe u svijetu. Ja koristim ovaj blog kako bih pustila svoj glas u svijet.
Što vi činite kako bismo čuli vaš?


Recenzija na engleskom dostupna je ovdje.
 

Rose








 

Nema komentara:

Objavi komentar