srijeda, 7. lipnja 2017.

Recenzija: Tamara Kučan: Peščani sat



The following review will be posted in Croatian only, because the novel is available only in its original language, and cannot be found in English.



Današnja recenzija bit će najzanimljivija čitateljima iz Srbije, ali ja ju pišem s nadom da ćemo ju jednom i u ostalim dijelovima regije moći nabaviti bez da nas na svakom koraku vreba najveći bauk svakog čitatelja- poštarina.
Ja za svoj primjerak moram zahvaliti Crnom biseru, a recenziju Crnog bisera & Prodavaonice snova možete pronaći ovdje
A sad krećemo s jednom malo drugačijom recenzijom jer ovo nije ljubavni roman, on je drugačiji. 





Sonja i Sara kao posao su odabrale prostituciju. One kažu da je elitna. Jer vrti se velika lova, klijenti su 'bitni' ljudi, a za cijenu se ne pita. Šećer je na zabavama teže pronaći od kokaina, a alkohol je sredstvo koje čuva razum od raspadanja.
Zašto to rade? 
Razloga je beskonačno puno, ali pitanje je bi li koji od njih u nama probudio samilost.
Ovo je roman o (ne)prijateljstvu i ljudskim slabostima.
No ovo je također roman o pisanju. 

Već se dugo nisam ovako namučila pisanjem kratkog sadržaja nekog romana. Imala sam osjećaj da svaka moja rečenica za sobom povlači sto objašnjenja koja moram ponuditi da nekoga na navedem na krivi trag. O ovom romanu zaista imam puno toga reći, a to je vrlo teško učiniti i pritom mu ne osakatiti dušu i spoilerima ga ne uništiti budućem čitatelju.

Počela bih od stila pisanja. Kratke rečenice. Deskripcije svedene na minimum. Dijalog. Konstantna napetost. Srce kuca, oči lete stranicom. Nervoza. Strah. Sirovost. Iščekivanje. Mrštenje. Pad pod još jednim porokom.

Ovo je roman u romanu (zadnji takav susrela sam kod Michala Viewegha: Odgoj djevojaka u Češkoj). Priča je to o manjku inspiracije koji autora pretvara u bijednika, pretvara ga iz živog bića u ništa. A onda je to priča o njegovom romanu, o svemu što je želio reći, a što umjesto riječi možda najbolje objašnjava tišina.
Ono što je u nama, a što nikada ne bismo naglas izgovorili, naše (prljave?) tajne, naša istina, naše drugo lice.
Ono koje je, kako bi dočarao svoju poantu, pokazao u Sari i Sonji.



Nemojmo se zavaravati, Srbija, Hrvatska, Amerika...nema mjesta gdje taj zanat, star poput ljudskog roda, u svakoj eri i razdoblju, ne cvate. Ono što me u tom smislu tješi (ako se uopće mogu tako izraziti) jest da u jednakoj mjeri pogađa oba spola. 
Ako se već propitkujemo zašto se žene prodaju, budimo fer pa se pitajmo zašto ih muškarci 'kupuju'. Tko je pokrenuo biznis? 
Što je bilo prvo, ponuda ili potražnja?

"Znaš šta mi nije jasno, s obzirom na to da sam nova. Zašto oni izdvajaju toliki novac na devojku? Mislim, ima mnogo jeftinijih žena?"
"To ti je kao kad kupuješ haljinu. Ako imaš novca, kupićeš haljinu u ekstra butiku najpoznatijom u gradu. A ako nemaš, kupićeš najobičniju haljinu u tamo nekoj beznačajnoj radnji. Misliš li da...ne može jedan ugledni biznismen da prošeta bilo koju devojku, da se sa njom pojavi u javnosti. Samo dijamant seče dijamant. Jednostavno je."

(...)

Ovo je genijalno. Ne znam da li je moje laganje zbog očaja genijalno ili je njegova glupost genijalna. Lepo je gledati kako gubi ponos samo da bi živeo svoju laž. (...) Treba mu moje telo, treba mu moja koža, treba mu seks. Ovo se dešava kad odrasli dečaci ne nauče da razlikuju seks od ljubavi.

Možda su muškarci još veće žrtve od žena. Materijalnim dobrima nadoknađuju manjak emocionalne zasićenosti. Jedino žalosnije od eskort dame zaljubljene u klijenta je klijent zaljubljen u eskort damu.

Vjerojatno ne možemo, a da se ne zapitamo zašto to radi Sara. 

"Prodaće nas u belo roblje, je l'? (...)"
"Ne. Niko ne može da te proda toliko dobro koliko ti možeš samu sebe."


Kad čujemo njezin odgovor, nađemo se pred novim zidom pitanja, pred samom suštinom problema: preispitivanju iskrivljenih vrijednost od kojih je najveća slijepo vjerovanje nametnutim estetskim standardima. 


Fizička ljepota. Kamen spoticanja među prijateljima i izvor vječne kompeticije među neprijateljima. Ono čime se bombardira mlade djevojke, glavni zahtjev današnjeg društva. Na njoj mlade djevojke nastoje sagraditi karijeru, a dječaci (mlađi i stariji) liječe tko zna kakve komplekse. One se smatraju ljepšima jer privlače poglede. One su bolje. One su elita.
One žive u strahu da će se jednog dana pojaviti jedna ljepša i srozati njihovu vrijednost. Boje se te ljepše jer je ljepota jedino što same mogu ponuditi.

  I ovi likovi, kao i tisuće mladih žena današnjice, padaju pod bremenom tuđih očekivanja. Nisu sretne sve dok netko ne hvali njihov izgled, a kad dočekaju tu pohvalu, shvate da je došla od osoba do kojih im nije stalo ni koliko je crnoga pod noktima.
Onda se dogodi onaj kritičan trenutak kada barem jedna od njih shvati da je promašila životnu poantu. Mrak joj se spušta na oči, i gle što se događa! I mi doživljavamo otkrivenje. Jedna djevojka možda se spasila, ali u isto vrijeme druga pada. 
Shvaćamo da je najveća kurva život koji se vrti u krug. 

Zaista ne znam kako je Tamara uspjela sva ta pitanja i dileme strpati u 350 stranica. Ono još bolje od toga je, da nemam pojma kako se prema tim likovima postaviti. Trebam li osjećati sažaljenje nad time što negdje vani možda živi djevojka koja liječi svoje slabosti na ovakav način? Ili bih trebala otpisati bilo kakvu mogućnost suosjećanja? Ono u što svakako vjerujem je da možemo biti pametni sve dok se ne nađemo pred gotovim činom. Kao i sva druga teška životna pitanja, naš odgovor na njih ovisi o tome hoćemo li ga osjetiti na vlastitoj koži. U svakome od nas čuče nesigurnosti koje se mogu aktivirati u najgorem trenutku, a najviše što možemo je obrazovati sebe o pravim životnim vrijednostima kako se jednog dana ne bismo našli na prevelikoj kušnji da padnemo pred lažnima.

Zapamtite, djevojke, žene: Budite lijepe.
Iznutra.

Trebam li uopće reći da preporučujem ovu knjigu? 

Rose ❤






Nema komentara:

Objavi komentar