četvrtak, 26. ožujka 2015.

Recenzija: Sherrilyn Kenyon: Dark-Hunter Series

Moj društveni život propada. Zapravo je već na izdisaju, a ja jedino što mogu je podići pogled s knjige i apatično mu mahnuti. 

Da, opet sam našla nešto savršeno i iako mi se čini da istu rečenicu pišem u posljednjih nekoliko postova, ne znam koji da pridjev upotrijebim, a da bude barem djelomično prigodan za ovu situaciju. 

Zato i priznajem da sam se pretvorila u krticu kojoj će uskoro prijetiti opasna dioptrija ako ne prestane buljiti u slova. Ali kao što kaže One Republic: Everything that kills me, makes me feel alive...

Da prestanem pjevati hvalospjeve ovoj divoti, napokon ću se pokrenuti i napisati nešto konkretno i korisno :D

Dark- Hunter Series serijal je naprosto nedostižne autorice Sherrilyn Kenyon i sramota me što donedavno  za nju nisam ni čula. Njezinoj mašti naprosto nema kraja što potvrđuje i broj izdanih romana, koje izbacuje kao iz topa, a svaki novi koji izda bolji je od prethodnog (ako je to uopće moguće!).

Ali vi vjerojatno čekate da ja objasnim tko su uopće Dark-Huntersi. E pa da vas odmah ubijem u pojam ili pošaljem pred Rajska vrata...







Da, dobro ste ih izbrojili. I to još ni nisu svi :D

Za sve koji žele pobliže pogledati o čemu se radi, link prilažem ovdje

Kao što ste primijetili, ovo nije klasična recenzija u kojoj bih vam napisala neki kratki teaser da znate što očekujete, ali obzirom na opseg priloženog, jasno je da to ne bi ni bilo moguće.

Romani su međusobno povezani i isti likovi se pojavljuju u više njih pa je preporučljivo da se čitaju redom. I iako vam još uvijek nisam rekla što su točno Dark-Huntersi, znajte da ni neću jer za potpuni dojam trebate početi čitati.

Pravo pitanje nije što je Dark-Hunter, nego zašto je. Pitanje njihova postojanja prava je os oko koje se vrti radnja, a vi trebate pažljivo čitati jer vam se neće sve otkriti baš na početku.





Priča započinje u suvremeno doba, ali prave korijene vuče još iz Antičke Grčke u kojoj su vladali grčki bogovi. Ako se slušali barem jedan sat povijesti u osnovnoj školi, znate da su isti vječito bili u nekakvim svađama, a ljudi su im bili samo marionete i sredstvo za postizanje cilja, te žrtve koje bi uvijek bile krive za nešto što nikada nisu učinile. Grčki bogovi stvorili su Kiklope, Titane i namnožili nadnaravno snažnu djecu-polubogove (npr. Herkul) pa na kraju i njih upleli u svoje igre i spletke. Da odmah naglasim, Herkul i braća mu, ovdje se ne spominju, samo je iskorišten za primjer.
U isto vrijeme razvijaju je egipatski i sumeranski pantheoni i tako postajemo zatrpani hordama božanstava koja izvoljevaju našu pozornost.
Svima njima, autorica je pridodala još jedan, atlantidski pantheon, pogađate- bogove stare i mistične Atlantide.




Čitajući romane, malo po malo saznajemo kakve veze grčki bogovi imaju s našim protagonistima i kako uopće moguće da su u igri bogovi, a stvar može postati toliko zamšenom. Ne bi li bogovi trebali biti bogovi i riješiti sve muhe jednim udarcem?

Iz hrpe romana i likova moram biti pristrana i ovaj puta odabrati jedan, Acheron, koji će vjerojatno postati omiljeni svakome koji se upusti u čitanje. Priča svakog protagonista nije nimalo laka ili jednolična i međusobno su povezani na nezamislive načine pa sa svakom novom informacijom zaplješčete koliko je odlično zamišljena i ukomponirana. 




Ipak, Acheron mi je prirastao srcu vjerojatno baš zbog toga jer je njegovu priču autorica pričala u velikom postotku iz vlastitog iskustva. Prema  njezinim riječima, nasilje joj nije strano i u jednom djelu života ga je doživjela pa se mogla  poistovjetiti s likom koji je stvorila- možda je baš zato Acheron svojom realnošću tako osvojio čitatelje. 





Na kraju želim reći da sam čitala nekoliko romana temeljenih na likovima iz grčke povijesti i ni jedan ovom serijalu ne može biti ni do koljena. Mogu samo zamisliti koliko je truda uloženo i proučavanje grčke kulture, povijesti i najviše od svega, jezika

Kad jednom počnete čitati i likovi vas očaraju, jednostavno vas prestane zanimati što će se dogoditi. Glavno pitanje postaje vam što se već dogodilo- tražite uzrok, a ne posljedicu. Želite se vratiti u prošlost i saznati što je iskovalo ljudski karakter. Po mojem mišljenju to je najveće postignuće ovog serijala. 
Puno puta autor uvodi flashbackove da objasni pojedinu sliku, ali vi ga čitate da povežete informacije, a onda se vraćate radnji i taj flashback stopi se s predstavljenom fabulom objašnjavajući je, a vi nastavljate čitati tražeći rezultat na kraju knjige i pitate kamo će nas to dovesti. 
U ovom slučaju sadašnjost jest rezultat, a nakon nekog vremena počinje nam se činiti kao da se prošlost još uvijek odvija, a vi gledate svoje likove kao kakvu viziju iz budućnosti. Dvije radnje, ona prošla i ona pred vama spojene su u jednu takvom lakoćom i elegancijom da se zapitate kako je moguće da je osoba uspjela osmisliti tako bogat svijet, razviti ga u cijeli svemir i još uvijek ima nešto smisleno i povezano reći o njemu.

I ono što me se najviše dojmilo je sam realizam njene imaginacije. Ponekad čitamo neki roman i ne možemo se poistovjetiti s nekom situacijom, ili nas pomisao da je radnja podređena liku kopka poput djetlića u mladi hrast. On pati, a mi čitamo i okrećemo očima jer znamo da je patnja prisutna u svrhu njegove buduće sreće pa cijela stvar gubi na intenzitetu.
S ovim serijalom ni u jednom trenutku nisam povjerovala da je određena scena nemoguća ili besmislena. Kad su patili, ja sam patila s njima, kad su se smijali i ja sam se smijala. 

Nadahnjuje nada kojom zrače Sherrilynini romani i ljudska slabost koja je zapravo izvor nevjerojatne hrabrosti. Kako je moguće oprostiti nekome tko vas je slomio više puta nego što možete prebrojiti? Kako pronaći čistu savjest kada postanete svjesni boli koju ste prouzročili drugome? Vrijedi li živjeti ako znate da ste vi sami jedina osoba kojoj je stalo do vas? 

Likovi koje mrzite dokazat će vam da su vrijedni vašeg divljenja, a one koje ste zavoljeli iznenadit će vas svojom ljudskom sposobnošću da razočaraju. U svemu tome još uvijek ima mjesta humoru koji poprilično zadire u ironiju i sarkazam, ali uza smijeh je čak i najteže prepreke lakše prevladati.



Nakon svega ovoga Rose je napokon došla do kraja.

Voljela bih da imam nekoga s kime bih mogla prokomentirati sadržaj na koji mi se svelo posljednjih tjedan i više dana života. Tipkajte mi!


Vaša Rose :D

4 komentara:

  1. Evo jos jedan veliki,veliki fan na Dark Hunter Serijal :D
    Ne mogu da opisem koliko volim ovaj serijal!
    Kad sam pogledala koliko knjige ima,ep,malo sam zakocila,ali moja seka je procitala sve i preporucula mi je i rekla mi je da odusevicu se i u pravo je bila,kad sam zapocela sa citanje na ovaj serijal nisam mogla da prestanem da citam :D
    Totalno se slazem sa tvoje izlaganje,tvoje misljenje Rose,Sherrilyn Kenyon tako vesto pise,tako elegatno ispreplice price izmedju sebe,znaci nije postojala knjiga iz DH uz koju nisam zaplakala,ali kasnije,kad su oni bili srecni i ja bila sam srecna zbog glavne likove.U svaku knjigu ima mocne citate,delove knjige koje zauvek ostaju sa tobom,autorica jasno nam kaze,uvek postoje tri strane,tvoja,njihova i istina.Volim sve knjige iz DH,ali imam i omiljene likove,a to su Styxx i Acheron,Valerius :)
    I nesto neverojatno uspela je da uradi Sherrilyn Kenyon,uspela je zlikovac iz serije Stryker kroz njegovu pricu da ga razumem za sve sto je uradio i zbog cega,a to je za svaku pohvalu!

    Bas mi je drago sto jako dopao ti se ovaj serijal!
    Jos jedan Dark Hunters fun :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni je drago da ima ljudi koji su prepoznali autoričin talent za stvarno bogatu i toplu priču! Već dugo nisam naišla na neki serijal koji bi bio tako detaljno i duboko razrađen i da uzdiže ovu tematiku na neku novu razinu.
    Slažem se o Valerianu i Styxxu, oni su, uz Acherona, nekako najmisteriozniji i najneočekivaniji baš ih zato volim <3

    Baš sam se oduševila kad sam shvatila da Vam se DH sviđa, prvi ste s kojom mogu u njima komentirati <3

    OdgovoriIzbriši