četvrtak, 16. travnja 2015.

Recenzija: Lexi Blake: Masters and Mercenaires

Ako me pratite na Instagramu (kljuczaknjigu) posljednjih dana ste mogli primijetiti da često spominjem dotičnog Iana Taggarta




To je zato jer se čovjek pretvorio u moj fan crush vjerojatno čim je prvi puta progovorio. 
Radi se o liku iz fantastičnog erotskog serijala Masters and Mercenaries kojeg ne želite propustiti.


Autorica Lexi Blake za sada je izdala 8 romana iz istoimenog serijala:

1. The Dom who loved me
2. The Men with golden cufs
3. A Dom is forever
4. On her Master's secret service
5. Love and let die
6. Dungeon Royale
7. A view to a thrill
8. You only love twice




i 4 novele

1. Sanctum
2. Unconditional
3. Dungeon games
4. Cherished


dok je sljedeći roman Master No  najavljen za ljeto 2015. 


Okosnica radnje likovi su security tima McKay-Taggart, dobrih (čitaj:zločestih :D) frajera, bivših operativaca, CIA-agenata i MI6 00nešto špijuna koje povezuje jedna strast- ljubav prema BDSM-u- na čemu se temelji njihova vrlo jednostavna životna filozofija: dominiraj.

Dečki k'o dečki jesu zanimljivi, ali ni njihovi ni naši životi nemaju pretjeranog smisla bez njihovih boljih polovica. :D

E sad, žene... ovdje su to obično dame u nevolji ili dame koje same po sebi jesu nevolja. Neke im upadaju u život s namjerom da ga okrenu naglavačke, izbore se za ono što je njihovo i vrate što su izgubile. One druge doslovno ulijeću u život svog budućeg gospodara i nemaju pojma u što su se uplele dok već ne bude prekasno i shvate da su zagrizle udicu s koje se nemoguće osloboditi.

Sanctum (latinski sveto mjesto ili mjesto potpune privatnosti i intime- kako svrsishodno :D) je BDSM klub čiji vlasnik je neprikosnoveni Dom s kompleksom boga ("god complex"), na što ga svi oko njega konstantno podsjećaju, koji je ujedno drugi dom naših protagonista. 
Ponekad prisiljeni životnim situacijama , naši likovi moraju postati privremenim dijelom McKay-Taggartova malog ali vatrenog svijeta u kojem svatko od njih (ali i nas) može naučiti što znači živjeti njihovim stilom života, spustiti se na koljena pred Domom i osjetiti slobodu koju donosi pokornost.





Svaki roman i novela posvećen je jednom paru dok se ostali likovi pojavljuju kao neizostavni dio radnje pa preporučujem čitanje po iznad navedenom redoslijedu. 

Sanctum, kao glavno mjesto radnje i prakticiranja takvog stila života,  je opisan je kao tipični BDSM klub opremljen svime što takvo mjesto prema definiciji mora sadržavati, ali više od konkretnih opisa oduševljava upravo prijateljsko-obiteljska atmosfera zbog koje se i najveći autsajder može osjećati kao kod kuće.

Ovo su prvenstveno erotski romani, ali seksi scene ne predstavljaju degradaciju likova ili iživljavanje koje bi nekome dozvolila apstraktna titula. Granice su jasno postavljene, a svaka lascivna scena zapravo je odraz strasti i emocija koje su mnogo dublje kada se osoba osjeća dovoljno sigurno da ih je spremna otvoreno izraziti.

Posebno mi se sviđa koliko je naglašena činjenica da BDSM nije sinonim za dominantno-pokornu seksualnu vezu. U više nego dovoljno navrata scene koje se među likovima odvijaju nisu nimalo povezane sa seksom i seksa uopće nema. Ipak, nakon svake od njih obje strane osjećaju se potpuno, pazi sad ovo: mentalno zadovoljeno. Nakon toga može ili ne mora uslijediti intimna i izolirana scena. 
Jako me se dojmilo inzistiranje dominantnih strana na činjenici da se pokornost shvaća kao određeni mentalni sklop prema kojem druga osoba funkcionira. Ono što je nekome hobi poput sporta ili heklanja, nešto što osobu ispunjava, liječi ili duševno hrani, drugome je pokoravanje i primanje nekoliko dobro uvježbanih udaraca po stražnjici.
Što me dovodi do sljedećeg komentara. Sigurnost. Apsolutno neodstupanje od prakticiranja sigurnih scena koje u svakom trenu nadziru i prate. Muškarci koji u Sanctumu žele dobiti titulu Dominanta ili Mastera moraju proći cijeli niz provjera i treninga da bi sigurnost svake pokorne strane bila zajamčena (ne odmaže ni što su gospoda, a i neke dame, uvježbani u najmanje 3 borilačke vještine što su neki i otkrili na posebno delikatnim dijelovima tijela).

Ipak, najbolji dio serijala svakako su familijarni odnosti među likovima. Svađaju se, tuku, prijete si oružjem i smrću, ali nakon svakog okršaja isprazni se barem jedna boca viskija. Krafne od limuna se ne diraju. One su priča za sebe i ako je želite znati, pročitajte knjige (hint: Love and let die :D). 




Čak i u scenama gdje je svatko od nas već na rubu pomišljanja pa neće sad valjda dozvoliti da ona dira njezinog ili ne daj bože on njegovu, pa oni su si praktički familija! vidimo koliko je zapravo jasna ta nevidljiva granica između požude i potrebe.
Muškarci su tipični alfa mužjaci, najjači, najzgodniji, najpametniji, naj naj naj. I to ozbiljno mislim. 

Koliko god ovo bili samo romani i plod nečije mašte, u ovoj kategoriji su broj 1. Frajeri vas osvoje jednim pogledom i onim nezaobilaznim dominantnim glasom, ali nisu ništa naspram žena. 
Žene nose hlače, manipuliraju pokornim pogledima i drže mir u kući. Bez njih bi se naši dominanti međusobno propucali već na prvoj stranici ili pogušili od razine testosterona u zraku. U nekoliko navrata već sam se ponadala da će krenuti otkopčavati hlače i početi vaditi ravnala- ali nisu. Damn :D
Kao što i sami priznaju, pokorne su te koje zapravo dominiraju, a oni mogu samo zahvaljivati bogu što su toliko sretni da to mogu priznati :D

Kao i uvijek, veliku pažnju posvećujem (ne)postojanju ironije u svemu što čitam, a tu je ova stilska figura izbrušena do savršenstva. Samo s Ianom Taggartom imate materijala da se nekoliko tjedana prisjećate i misteriozno se cerekate u najblesavijim i najbanalnijim prilikama. 


Dragi moji, vjerujte, ne ovo je predobro da bi se preskočilo!


Vaša Rose ;)






Nema komentara:

Objavi komentar